Zrak je smjesa plinova 78% dušika, 21% kisika i 1% ostalih plinova. To je zrak. I kisik u njemu sudjeluje sa svojih dvadesetak posto. Dakle, ono što izlazi iz zemlje jest također smjesa plinova u kojoj ima i CO2 kao produkta staničnog disanja i ostatak nepotrošenog kisika i svega ovog ostalog. Dio CO2 ostaje u tlu otopljen zakiseljujući tlo u obliku H2CO3, karbonatne kiseline. Znači, iz tla izlazi smjesa ponešto različita od one koja je ušla, siromašnija kisikom a bogatija ugljičnim dioksidom. što se zalijevanja tiče, ispada da je idealna varijanta "potapanje" jer se na taj način istisne sav zaostali zrak iz tla i tlo se dobro natopi. kod cijeđenja, također se u tako natopljen busen usauga novi zrak pa je aeracija tla savršena. Druga je stvar što se tako nešto u prirodi ne događa, pa možemo raspravljati koliko je to potrebno. Ali...uvjeti koji postoje u bonsai posudi također nisu uvjeti koji postoje u prirodi, a mi težimo biljkama učiniti život što boljim. U suprotno ne bi niti gnojili, niti orezivali korijen niti...štošta. Na kraju, ipak je generalni problem koliko tu dobru praksu uopće možemo provoditi. Ja imam vrlo malo biljaka koje bi mogao zalijevati potapanjem. Prevelike su, preteške. Tako da to NIKADA ne radim. I, iskreno, mislim da je nepotrebno i komplicirajuće. Često si ljudi, na početku svoje avanture bavljenja bonsaijem, nepotrebno kompliciraju stvari zbog pretjeranog entuzijazma. Kasnije shvate da je to sve manje bitno. Treba pojednostaviti stvari. A ova sva teorija oko potapanja biljaka, čekanja da mjehurići izađu, sauganja novoga zraka i aeracije tla...dobro ju je znati ali je više od akademske vrijednosti. Dobra za razumijevanje ali ne toliko korisna za praksu. Tako ja mislim.
