Evo hrvatska verzija intervjua ako koga zanima.
Please take your time to answer, the more details and information I have, the easier it will be for me to write the article. Don't be afraid to give me a lot of information and write long answers!
Also, you can give answers for both of you, and maybe sometimes, if needed, write different answers for each of you (in that case, please mention the name before the answer – if there is no name, I will consider the answer is from both of you). It’s up to you!
1. First, how old are you?
Do you still live in Kastela, Croatia?
Andrija: Imam 38 godina I od svog rođenja živim Kaštelima.
Marija: Imam 40 godina iz Dubrovnika sam a zajedno živimo u Kaštelima od 2002.god.
2. How did you discover bonsai and become passionate about it?
How did you become bonsai artists?
M: U obitelji smo uvijek bili okrenuti prirodi. Majka me naučila puno o biljkama. Otac je imao fazu bavljenja bonsaima negdje sredinom 90-tih. Znala sam ga promatrati ali me nije posebno zanimalo. Imao je knjigu Petera Chana. Iz knjige mi je jako upečatljiva bila rečenica: Kako preskočiti vrijeme? Koja govori o pronalasku starih materijala u prirodi i njihovom vađenju.
Negdje 1999., ne znam ni sama kako, prijateljica i ja smo učenje za fax počele kombinirati sa odlascima u prirodu i traženjem i vađenjem materijala za bonsai . Tada se na internetu se moglo pronaći nešto informacija o bonsaima, američki forum BonsaiTalk je tada bio prilično aktivan. Preko bookshopova naručivala sam knjige iz inozemstva ali informacije u njima su mi malo pomagale jer u knjigama nije bilo vrsta koje su me interesirale. Sad iz ove perspektive mogu kazati da sam imala veliku želju, ali malo toga mi je zaista bilo jasno. Svakako, bilo je ljepše provoditi vrijeme u prirodi nego u učenju u knjižnici.
Godine 2000. smo se Andrija i ja upoznali. Nakon što smo počeli živjeti zajedno u kući sa vrtom, zajedno smo krenuli intenzivnije istraživati bonsai.
A: Kad sam upoznao Mariju ona se već bavila bonsaima i govorila mi je o njima. Prije toga sam mislio da se bonsai mogu samo uzgojiti iz sjemena ili naslijediti od djeda Japanca. Bilo mi je zanimljivo novo saznanje da se mogu i izraditi od materijala iz prirode ali rezultati koje sam tad vidio na internetu nisu mi se svidjeli i bili su mi uglavnom dosadni. Zajedno smo počeli odlaziti u prirodu tražiti pogodne materijale za bonsai ali nisam točno znao što tražiti. Marija mi je tada pokazivala fotografije različitih stabala različitih bonsai majstora. Tražili smo bilo što što bi nam moglo pomoći ili nas inspirirati. Od svega viđenog na interenetu, posebno su nam se svidjela stabla Waltera Palla. Četiri stvari su me iznimno impresionirale kod njega.
1. Njegova stabla (posebno liščari) izgledali su kao ozbiljne skulpture, kao istinska umjetnička djela i riječ bonsai je bila posve sporedna i nebitna, ovdje je riječ o stablima a kao medij poslužilo je živo stablo.
2. Izbor posuda koje su dodatno pojačavale dojam cijelog djela
3. Njegovi članci o umjetničkom pristupu bonsaima a posebno o prirodnom stilu.
4. Mnoštvo izvrsnih fotografija i studiozan pristup svom radu.
4.You studied bonsai with Walter Pall: how did you meet him and why did you choose to learn with him?
M: 2007. godine smo skupili dovoljno hrabrosti da ga pozovemo u Kastela na radionicu na kojoj smo okupili tadašnju bonsai scenu sa prostora bivše Jugoslavije. Njegov dolazak je za nas bilo veliko uzbuđenje, pa kad nas je za večerom pitao želimo li biti njegovi studenti, to mi je djelovalo kao bajka. Odluka nije bila teška. Da smo mogli birati bilo kojeg majstora na svijetu, mi bi odabrali njega.
Nakon tog vikenda najupečatljivie mi je bilo da u bavljenje bonsaima treba unijeti sebe cijeloga i da bonsai mogu biti refleksija mog života. Sažeto u jednu rečenicu: Pokaži mi svoja stabla i ja ću ti reći kako živiš.
4. What do you think are the essential qualities / skills to become a talented bonsai artist?
A: Predanost i strpljivost. Ako ćemo na bonsai gledati kao na umjetnost, onda treba biti slobodan u pomicanju granica. Naravno to nije samo sebi svrha, već treba imati jasnu sliku onoga što se želi postići. Priroda i prirodnost su uporište iz kojega se djeluje, odnosno inspiracija koja pokreće. Bonsai traži dugogodišnji rad. Greške su neizbježne i njih se ne treba plašiti. Više unazađuje strah, nego sama greška. Nekoć sam bio jako opterećen željom za svojom tehnikom i stilom ali mi je sve jasnije da će jedno i drugo doći kao posljedica dugotrajnog rada.
5. I believe you both have jobs in addition to your work as bonsai artists. How do you manage to do both? How do you split your time between your different activities?
[Andrija] You studied sculpture (you may be a sculptor today?): how does it help you as a bonsai artist? Did your academic training in sculpture help you to become a bonsai artist?
M: Magistar sam prava i radim u glazbenoj školi, Andrija radi u školi kao učitelj likovne kulture. Sve teže i teže kombiniramo redovan posao i rad na bonsaima zbog nedostatka vremena. Naša kolekcija prilično velika i sve više treba na njoj raditi. Za rad na bonsaima najintezivniji dio godine je od listopada do kraja sezone mirovanja početkom travnja. Živimo na obali Jadranskog mora u blagoj mediteranskoj klimi, pa sa presađivanjem i oblikovanjem možemo započeti već krajem sezone vegetacije. U tom periodu radimo kad god možemo tokom tjedna a vikendima intenzivnije cijeli dan. Zna biti jako naporno, ali vjerujem da ćemo u budućnosti naći način da osiguramo još više vremena za bonsai.
Ljeti smo obadvoje na godišnjem odmoru i tada manje radimo na detaljima, već samo radimo raw cut-back almost like a hedge pruning. U tom razdoblju vodimo puno brige oko zalijevanja i prihranjivanja, te nešto rada na deadwood-u.
A: Da, akademski sam kipar i na bonsai definitivno gledam kao na skulpturu, za koju je samo korišten drukčiji medij od onih koje sam koristio u srednjoj školi i na studiju. Mediji u kojima sam radio su bili glina, drvo, kamen, metal… a ovdje je riječ o živom stablu. Grane i debla vidim kao linije u prostoru. Za rad u deadwoodu sam često znao biti inspiriran skulpturama kipara poput Henrya Moora koji su bili inspirirani minijaturnim prirodnim oblicima. Volim da bonsai ima u sebi nešto antropomorfno, nešto što će vas podsvjesno asocirati ljudsko ili čak životinjsko tijelo.
Kad radim bonsai koristim isti dio mozga koji bih koristio da radim u drugim medijima. Moj dojam je da je riječ o istom kreativnom procesu. Svaki medij ima neke svoje zakonitosti, a ovaj je još živ, tako da mu je potrebna pažnja uslijed čega se pojavljuje se neki čudan osjećaj povezanosti koje nisam primijetio u radu s drugim medijima. To je pomalo posesivan osjećaj.
Dapače, prije bih se radova uvijek volio što prije riješiti, nisam ih volio zadržavati za sebe.
Skulptura je trodimenzionalno umjetničko djelo. Nema prednju stranu i potrebno je da sa svih strana izgleda uvjerljivo. Tako sam učio na studiju i to primjenjujem kod bonsaija.
5. What varieties of tree do you like to work with? Why?
M: Naša kolekcija broji više od 200 stabala i svi su lišćari, autohtone biljne vrste koje smo sami pronašli i izvaditi. Od svih vrsta izdvojila bih Carpinus Orientalis koji je relativno nova vrsta u bonsai svijetu. Raste u sirovim uvjetima, u kršu, a habitus ima brojne varijacije. U kolekciji imamo stabla različitih proporcija, neka izgledaju poput realnih stabala u prirodi, neka su veoma neobična, poput stabala iz nekih bajki. Uvijek smo se trudili pronaći nešto novo, sa neobičnim karakterom, a opet da ne odemo posve u apstrakciju. Glavne odlike Oriental Hornbeama su mu dobra baza debla, na koje se nastavlja često kvrgavo i impresivno deblo. Mogu se pronaći primjerci sa dobrim pokretom i karakterom primarnih grana i tada to želimo sačuvati. List je malen, najmanji od svih grabova i ima kratke internodije. Lako se zgušnjava. Otporan je u hortikulturnom smislu i dobro podnosi većinu bonsai zahvata. Osim Oriental Hornbeama tu je Olea Europaea subsp. Sylvestris. U našoj kolekciji su Wild Olives sa jako malim listovima od po nekoliko milimetara i često veoma interesantnim deadwoodom. I ovdje kao kod graba, nam često pažnju privuku komplicirani materijali, pa se znamo nekada dugo zabaviti oko pozicioniranja u posudi.
7. Why did you choose to work only with yamadoris?
Where do you find them and how do you choose the ones you want to collect?
M: U trenutcima kad smo započnjali s bavljenjem bonsaima, jedini način dolaska do bonsai materijala u Hrvatskoj je bio odlazak u prirodu i vađenje. To maj je uvijek bilo zadovoljstvo. Stabla koja smo tada gledali na internetu i koja su nam se sviđala su bili yamadori-ji, pa smo s vremenom shvatili mnoge prednosti yamadori-ja u odnosu na rasadnički materijal. Raznoliki i impresivni karakteri su nam u fokusu. Ono što priroda kroz duge godine može napraviti, svojim spontanim djelovanje, teško može napraviti iti jedan vrtlar.
Jako je važno znati prepoznati potencijal materijala u prirodi. Od lošeg materijala je teško napraviti dobar bonsai. Kada se s materijalom prođe više ciklusa od pronalaska, do pozicioniranja u posudi i oblikovanja, te kada vidite i osjetite što se iz čega može izvući, granice opažanja se pomiču, pa sljedeći put kada se nađete u prirodi, vidite više i bolje. Ukoliko se trudite napredovati, onda se ne vrtite u krug. Kući smo često donosili „problem“ – zadatak koji treba riješiti, čudnovato stablo koje nas je nečim taklo i s kojim ćemo se zabavljati u procesu da učinimo očitim ono što se u prirodi tek dalo naslutiti.
8. How do you perceive the work on a tree?
How do you like to work on a tree, what process do you usually prefer?
When you start the work on a yamadori, how do you imagine the shape, how you develop your project? => Do you draw? Do you have an image of the future tree that immediately imposes itself on your head? Do you take your time; do you have to think a lot about the project before you jump into it?
A: Proces dizajniranja kreće kad stablo donesemo iz prirode. Odsiječemo sve viškove i gledamo kako ćemo ga najbolje pozicionirat u posudi, odnosno razmatramo mogućnosti koje materijal ima. Zatim ga pustimo da raste dok stablo ne bude zdravo. To je najčešće već nakon prve sezone vegetacije. Tada stablo prebacujemo u bonsai posudu koja po obliku i proporcijama koliko toliko odgovara stablu. Sad je vrijeme za podrobnije razmišljanje o budućem dizajnu, korigiranje pozicije u posudi. Kratimo nove izboje i eventualno poboljšamo položaj neke deblje grane, dok temeljito oblikovanje i rad na deadwood-u sljedi tek nakon druge godine u posudi.
Svako novo stablo od početka fotografiramo, često radimo virtuale na kompjuteru. To nisu skice po kojima ćemo kasnije striktno oblikovati stablo, više služe u procesu brainstorminga, kroz koji razmatramo opcije. Biljka je trodimenzionalna i često nešto što izgleda idealno na slici, u stvarnosti nije dobro, ali i obratno. Bitno je što više boraviti među stablima. Nekad dobiješ ideju za dizajn u trenutku kad samo ovlaš pogledaš stablo kroz prozor.
9. Also, you work as a couple, which is not so common. How do you share the work?
How did you start to work together? Did it take some time to find a common rhythm?
How do you manage the disagreements?
Nismo razmišljali o tome. Radili smo i radimo spontano. Nikada nismo imali dogovor, već smo se uskladili vremenom. Naravno da ponekad kad nismo sigurni međusobno se konzuliramo. Nerijetko grupa bonsaista radi na jednom stablu. Međutim, za razliku od njih mi oboje donosimo odluke, dok se u ovom prvom slučaju radi o jednom dizajneru i nekoliko asistenata. Mi smo oboje i dizajneri i asistenti.
10. Tell me about a tree you're especially proud of, or a tree that required a special work... (please make sure to send me a photo of the tree!)
A: Vrlo je teško odgovorit koje mi je stablo najdraže, ali bih izdvojio C. Orientalis #22. Čim sam ga našao u prirodi, jako mi se svidjelo što se radi o multitrunk-u sa snažnom bazom i deblima sa impresivnim karakterom. Ovo stablo je mirno i moćno. Izgleda čudnovato kao da je iz neke bajke, a u isto vrijeme dovoljno uvjerljivo da bi ga mogli vidjeti i negdje u prirodi. Kao i većinu naših stabala teško ga je smjestiti u neku čistu kategoriju. Da li je to broom, multi trunk ili neka druga forma meni uopće nije bitno već ono što stablo odašilje promatraču.
M: Nema stabla na koje sam posebno ponosna, jer su svi oni dio jedne subjektivne cjelovite priče i imaju neke svoje razloge više ili manje realne zašto se nalaze u našem vrtu, a to u krajnjoj liniji nema veze sa objektivnom kvalitetom, snagom ili uvjerljivosti.
11. Do you think a tree can ever be completed, finished?
A: Općenito govoreći, stablo definitivno nikada nije gotovo, jer je živo. Čak i kada je naoko na vrhuncu, moguće ga je redizajnirati i smatram da se toga ne bi trebalo plašiti.
12. How would you define your style, your "touch"?
M+A: Moglo bi se reći da nam je naturalistic style najbliži, ali opet ne želimo biti time previše opterećeni. Na neki način bi voljeli da je naš rad nenametljiv za gledatelja i da promatrač ima osjećaj da je sam sa stablom a da tu umjetnika nema.
13. What projects or dreams do you have for the years to come?
M+A: Upoznati rad na četinarima i nabaviti ih za svoju kolekciju.
Nastavit se razvijat, istraživati. Učiniti stabla zrelima.
Više putovati.
14. If you want to talk about an aspect of your work I didn't ask you about, please do!
U travnju 2014. ima li samostalnu izložbu bonsaija u podrumima Dioklecijanove palače u Splitu, u Hrvatskoj. Organizator izložbe je bio Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, a bonsai prihvaćen kao art form, kao živa skulptura. Walter Pall je otvorio izložbu i napisao predgovor.
