Razmišljanja o promatranju bonsaija
Thoughts About Viewing Bonsai
by Walter Pall
Bonsai je umjetnost vidljivog. Ovo je izjava koja se obično koristi u teoriji umjetnosti za slikarstvo i kiparstvo. Ova naizgled trivijalna izjava može biti prihvatljiva na Zapadu. U Aziji bi tvrdili suprotno: bonsai je umjetnost nevidljivog. Bonsai kao umjetničko djelo nije nešto plitko nego je više poput pjesme od četiri stiha u kojoj četvrti stih nedostaje. Bonsai nije umjetnost vidljivog, to je umjetnost stvaranja vidljivog, dok se proces viđenja događa u promatraču koji vidi nešto čega u stvari nema.
Sa dizajnerske točke gledišta bonsai je umjetnost činjenja nečeg vidljivim, nečega što prije nije bilo tu, što pripada nepoznatom i ne može se razumjeti intelektom. Intelekt može pomoći u razmišljanju o priči koju nam stablo govori o prirodi. Ali intelekt nam ne može pomoći u istinskom razumijevanju osjećaja koji ta priča pobuđuje.
Od promatrača se očekuje da se koncentrira na vidljivo i ono što on osjeća ne čini tehnikom koju je umjetnik koristio. U razumijevanju bonsaija neće pomoći ako netko zna previše o tehnikama oblikovanja i o samom umjetniku. Informiraniji promatrač ima tendenciju raščlaniti stablo i odmah započeti sa kritiziranjem. On je pristran i ne dopušta da mu stablo priđe, da mu govori. Bonsai dizajneri su najčešće najgori kritičari. Imaju potrebu razmišljati što bi oni napravili i kako bi oni mogli poboljšati stablo, umjesto da dopuste da stablo takvo kakvo jest utječe na njihove osjećaje. Trebali bi pokušati prihvatiti, barem na trenutak, bonsai onakvim kakav on jest. Zato je ocjenjivanje stabala prema „sudačkim kriterijima“ problematično. Umjesto prepuštanja da bonsai utječe na osjećaje, na dušu, i davanja bodova prema tom utjecaju, osoba raščlanjuje stablo intelektom. Zanatski proizvod se može ocjenjivati ovako, dok stablo ocijenjeno po ovim kriterijima u najgorem slučaju će biti podcijenjeno upravo zbog snažnog dojma, posebno kada je do njega došlo zbog neobičnih okolnosti. Ne ocjenjuje se kako osjećate bonsai nego uslijed čega je taj osjećaj stvoren.
Pristran i zabrinut promatrač ne ulazi u ono iza nedodirljivog pa ne može dosegnuti ono umjetničko u drvu. On želi razumjeti a tu nema ničega što se može razumjeti, već se samo može upiti. Razumijevanje se postiže u lijevoj strani mozga koji nikada ne može razumjeti umjetničko djelo, zato što to nije intelektualni proces. Intelekt se ovdje ništa ne pita. Za promatrača koji je navikao biti ponosan na svoje znanje i intelekt vjerojatno je najponižavajući osjećaj da ga dotakne nešto što je nedodirljivo, nerazumljivo, nešto što ne može staviti u kontekst stvarnog i razumljivog svijeta uobičajenih pravila bonsaija. U ovom slučaju promatrač je stavljen na podređenu poziciju, na koju navikao pa on reagira arogantno i intelektualno raščlanjuje bonsai uslijed čega ga mrzi, a mrzi ga zato jer mrzi svoje poniženje. Ovo nam objašnjava zašto se često ne prihvaćaju bonsai koji nisu u skladu sa pisanim japanskim pravilima, iako su veće umjetničke vrijednosti nego standardna klišej stabla. Ovo, naravno, ne znači da je bonsai koji nije prilagođen tim pravilima automatski i umjetničko djelo.
Schopenhauer je rekao da osoba treba prilaziti umjetničkom djelu kao osobi većega stupnja, a to znači da osoba treba ponizno čekati dok djelo ne bude spremno za komunikaciju. Energije koje je umjetnik unio u svoje djelo otkrivaju se promatraču koji je potpuno opušten i koji je svoju volju ostavio po strani. Prema modernim rezultatima istraživanja mozga može se reći da promatrač stavlja svoju lijevu stranu mozga (svojom voljom) u mirovanje i divi se umjetničkom djelu onakvo kakvo je sa svojim desnom stranom, bez da istog momenta verbalizira kritiku.
Pretpostavlja se da je u ovom kontekstu bonsai umjetničko djelo. Ali kako razlikovati pravu umjetnost i amaterski pokušaj i tko to čini je jedna nova tema koja zaslužuje dugo objašnjenje u jednom drugom članku.
Promatraču bonsaija ne pomaže što se trudi razumjeti stablo stojeći ispred njega, što do njega pokušava prodrijeti umom. Bolja je opcija ako stoji ispred stabla i pokuša utonuti bez ikakvih predrasuda. Promatrač treba opušteno osjetiti da je on našao te oblike, te boje, kao da je upravo on sam kreirao taj bonsai.
Neiskusan promatrač ima prednost. On nema hendikep intelektualnog doživljavanja. Njegove predrasude nisu duboke. On ima samo nekoliko zahtjeva i više je okupiran gledanjem. Sve što on ne može dohvatiti intelektom ostavlja netaknuto. Neiskusan promatrač će primijetiti da bonsai ne izgleda kao stablo u prirodi koje svakodnevno viđa. Onda će se pitati zašto je to tako. Zato što oni nisu imitacija prirodnih stabala već idealizirana slika stabala iz prirode. To je također pitanje ukusa - a ukus se može i mijenjati. Trenutno japanski ukus dominira svijetom; ali ovo se također može promijeniti. Neiskusan promatrač je kao vanzemaljac sa neke daleke zvijezde koji gleda moderne časopise i čudi se zašto u njima žene ne izgledaju kao „prave“ žene. Mišljenje običnog promatrača i zdrav razum često nadjača prosječni stav, stav većine. Jednostavni, naivni ukus je često i prost ukus.
Neiskusni promatrač ne smije biti prenaivan jer će puno toga propustiti. Neiskusan promatrač je često iznenađen bonsai entuzijastima. Ljudi budu zbunjeni sa „mrtvim“ stablom na izložbi kada vide listopadno drvo bez lišća zimi. Pretjerivanje sa količinom mrtvih dijelova na bonsaiju mnogi doživljava kao siguran znak da je stablo mrtvo ili će to uskoro biti. Veliki bonsai se često zanemaruju je oni nisu „pravi“ bonsai; pravi bonsai su jako mala stabla.
Bonsai nije otvorena knjiga čiji je sadržaj očit svakom tko je pogleda. On sadrži mnoge sakrivene poruke koje se u teoriji umjetnosti nazivaju metaforama. Tko ne razumje ove poruke vidjeti će samo malo stablo u posudi. Onaj tko npr. ne razumje poruku „trijumf u borbi za opstanak“ imati će problema u razumijevanju drva koje je puno mrtvih dijelova na deblu te ima jako tanku živu liniju debla, dok mu lišće izgleda jako zdravo. Laik će pitati zašto se izlaže drvo koje je već mrtvo ili će umrijeti, odnosno koje izgleda bolesno. Onaj tko nema poštovanje prema starosti, kao što je to prirođeno za azijate, radije će biti oduševljen mladolikim listopadnim stablima nego starim četinjačama. Za iskusnog bonsaistu često je misterija zašto ljudi stoje ispred divnog bonsaija ali ne misle da je divan. Možda mislite da je dobro stablo dobro i da ga svatko takvim treba vidjeti, pa i laik. Međutim nije tako. Stablo nije samo po sebi lijepo ili dobro, ono samo šalje signale. Primatelj treba biti naučen prepoznati te signale, protumačiti ih i cijeniti stablo. Za ovo je potrebna duga izobrazba. Jedino tumačenjem signala dolazite do informacije, do procjene, da li netko vidi dobar ili loš bonsai. Informacija nije u stablu nego u mozgu promatrača. „Ljepota je u oku promatrača“. Način na koji promatrač promatra bonsai je usko vezan sa životnim iskustvom, sa prikupljenom mudrošću promatrača. Interesantno je primijetiti da mudrost nije samo pohranjena u jezičnoj formi nego i u slikovnoj i emocionalnoj.
Mnogi ljudi imaju problema sa „pretjeranim“ korištenjem mrtvih dijelova drva u bonsai umjetnosti. To je zato što nisu vidjeli dovoljno stabala u prirodi koji imaju puno mrtvih dijelova. Takva stabla možete vidjeti u prirodi ali samo u ekstremnim uvjetima i na neplodnim predjelima. Farmer iz Tirola koji nikad prije nije vidio bonsai je bio na bonsai izložbi. On nije pitao „Kolika mu je starost?“, „Koliko košta?“, ne, on je pitao „Kako se dogodilo da je ovako malo stablo pogodio grom?“ Njegovo iskustvo je da u šumi svako drugo stablo kad tad pogodi grom. Radi tog svog iskustva on nije dovodio u pitanje mrtve dijelove drva i ekstremni izgled stabla.
U drugu ruku možete pronaći ljude koji jako dobro znaju kako stabla mogu izgledati u ekstremnim uvjetima ali su ipak protiv ekstremnog dizajna drva. To je zato jer promatrač često očekuje da bonsai predstavlja „idealno stablo“. Idealno stablo je prosječno, iznimno lijepo ali nikada ekstremno. Ovo je teško prihvatiti umjetniku kojemu su toliko dosadila normalna stabla da se naviknuo vidjeti ona najekstremnija kao idealna. Ti bonsai idu toliko daleko od prirodnog ideala da postaju apstraktni i kao takvi više nisu prihvatljivi za prosječno promatrača.
Mogu dati slijedeći savjet promatračima bonsaija: Riješite se razmišljanja o nazivima, opisima, stilovima, oblicima, pustite da stablo takvo kakvo jest dopre do vas. Sve što može biti rečeno riječima nije bitno za promatrača, samo se osjećaji računaju. Promatrač treba gledati a ne vidjeti. Promatranje je besciljno gledanje u bonsai bez ikakvog cilja i zahtjeva dok je viđenje upravo suprotno ovome, to je racionalno promatranje sa ciljem. Može se reći da se viđenje dešava u lijevoj strani mozga dok se gledanje događa u desnoj strani mozga. Onaj koji prihvati ovaj savjet će zaboraviti na sva bonsai pravila, isto kao što je umjetnik napravio dok ga je oblikovao. Bonsai treba biti gozba za oko a ne za intelekt.
-----------------------------------------------------------
Kalifornijski hrast (slika dolje) je bio izložen na GSBF Konvenciji 2003. u Fresnu, California.
Ovo je bila Walter Pallova kritika hrasta od Katsumi Kinoshite iz Monterey, California.
„Ovo je najružnije stablo na ovoj izložbi! O, kako je samo ružno! Evo odlazim od njega, ali zastajem i osvrćem se, zaista je ružno. Pomalo se vračam natrag. Kako se samo usudio izložiti ga na ovakvo važnoj izložbi? Sve je pogrešno na ovom bonsaiju. Da li je ovo uopće bonsai ili samo biljka u posudi? Pogledajte samo to obratno sužavanje debla – strašno. Gdje je nebari? Ne postoji. Gdje je prva grana? O, ovo bi trebala biti prva grana? Ovo je grozno – postavlja temelj cijeloga stabla, da. Ova krošnja liči više na gljivu nego na bonsai. Na skali od jedan do sto, ovo stablo dobija minus petnaest. O kako je samo ružno! Odlazim od njega i puštam da stablo govori neko vrijeme.
Gledam ponovno unatrag i pokušavam da vidim pokoji detalj. Idem bliže, prilazim vrlo blizu. Pogledajte ovo ovdje u stražnjem dijelu krošnje, ovo je velika stara rupa. Vjerojatno ovdje živi velika sova. Pogledajte koru, tako je hrapava. Kako to da ova loša prva grana ima tako dobar oblik? Odakle ovom stablu ovako velik ožiljci? Mora da je jako staro. Što ga duže gledam čini mi se sve starije. Ovaj hrast možda ima petsto godina. Što mislite o tome? Ovaj hrast je bio ovdje prije dolaska Španjolaca. Kao čuvar doline vidio je Američke starosjedioce, Španjolce kako prolaze, vidio je Ruse, kopače zlata, vidio je državu Kaliforniju. Vidio je sve to - više nego ćemo mi ikada vidjeti. Cijela dolina njemu pripada. Toliko je snažno da ga uopće nije briga što mi mislimo o njemu. Za ovaj hrast mi ne postojimo. Što briga stari hrast kada krmača očeše svoja leđa o njega?
Duboko poštujem ovo stablo. Počinjem mu se diviti. Tako je ružno! Ružno na veoma ozbiljan način, na način koji traži poštovanje, kao veoma stara osoba. Ovo stablo me duboko impresioniralo.
Je li ovo stablo bonsai? Je li dobar bonsai? Pa, ako je bonsai zanat i ako ga prosuđujemo intelektom ovo je grozan bonsai. Ako je bonsai umjetnost, onda se moramo zapitati: da li znači da je nešto umjetnost to kada ti se dotakne duša? Da. To je visoka umjetnost ako je tvoja duša istinski taknuta. Da. Umjetnosti nije povezana sa stvaranjem nečega lijepoga. Ne! Umjetnost teži stvaranju nečega što može dotaknuti tvoju dušu – a također može biti i ružno.
Ovo stablo je toliko ružno, da je počelo ponovo biti lijepo. Da li želimo poboljšati ovaj hrast? Ne, ali ga možda možemo učiniti još malo ružnijim.“
