Druženje je bilo fenomenalno. Osim zime koja mi je ubijala prste na nogama. Moram spomenuti Walterovu ženu koja je sve strpljivo podnosila, služila kavu, pijaču, fenomenalne kolače (o koji dobar kuglof), klopu i još ordinirala po posudama i s medijima.
Mauro je jedan vrlo simpatičan momak. Bilo ga je gušt gledati. Mislim ... kako radi na drvu. Vrlo pristupačan i čini mi se da nemamo problema s osvajanjem velikih igrača. naime, od cijele one grupetine ljudi čini mi se da mi najviše sudjelujemo pitanjima i zainetesiranošću... ne prođemo nezamječeno (jel to srpska riječ?!)... Mauro je vrlo ljubazan i odgovara otvoreno na sva pitanja. Vrlo susretljiv. I zna dosta dobro engleski s obzirom na to kak talijani pričaju.
Naporan put, al srce i duša puni. Poticaja za daljnji rad pregršt. Mislim da grabimo velikim velikim koracima naprijed.
Don je krasno sročio dio o neopterečenosti i karizni bonsai velikana. To je odlika velikih ljudi. A očito da i jedan i drugi to jesu. I Pall i Mauro. Radiš svoje i po svom, ali cijeniš ono što drugi rade. Može li bolje od toga
