Mnogi postovi i teme na ovom forumu počeli su u dobroj namjeri, a završili u nepotrebno ružnom tonu. Politikantske tenzije nemaju mjesta u zenbudističkom načinu bonsai življenja i razmišljanja. Bonsai jest, ili bi bar trebao biti, način života koji nadilazi svakodnevne površne i ovosvjetske sitnoduševne slabosti, te kontemplativno nosi pojedincu svojstveno poseban mir, staloženost, općeprihvaćanje ljudi i ideja i, definitivno, jednu natprosjećnu širinu duha. Bonsai nije za ljude koji nemaju "čaja u sebi".
Bonsai živim već petnaest godina. Dao mi je beskrajno puno, a i ja sam sebe dao sasvim i bez ostatka. Naučio sam nemjerljivo, uživao još i više, i namjeravam u tom cijelom transcendentalnom međudjelovanju ostati i uživati cijeli zemaljski život. Lijepo mi je. Sretan sam.
Nije prvi put da sam, želeći razgovarati o bonsaiju, naučiti tuđa iskustva i prenijeti svoja, više s ljudima raspravljao o bezveznim malograđanskim stvarima prepucavajući se u beskonačnost, da bi na kraju shvatio da je s tim prepucavanjima nestao i moj dugo građeni i, izmeđuostalog, bonsaijem izgrađen duševni mir. Time sve to gubi svrhu. Ja bonsai radim za sebe. Za svoju dušu, za svoje srce. Učim za sebe. Nemam potrebe nužno nikome to znanje i iskustvo prenositi. Ne treba mi to da bi bio sretan. A, priznat ćete, sve se uostalom i vrti oko sreće, zar ne? Ili barem oko nekoliko puteva kako izbjeći ili živjeti s patnjom, u najboljoj i najizvornijoj budističkoj tradiciji.!?
Teško sam i nevoljko počeo sudjelovati na ovom forumu. Publicitet mi ne treba. Majstor nisam. Učenike nemam. Niti ih trebam, mišljenja sam, bar za sada. Možda će moj sin ili netko od bliskih ljudi nastaviti brinuti o biljkama koje evo, već gotovo pola svog skromnog i bezveznog života brinem i volim. A možda i neće, pa će sve na kraju crknuti i neće biti šteta. Jer, i tako sve ostaje unutar istog kozmičkog kruga i nešta neće pobjeći svoj našoj iskonskoj "istosti" kakva već i jest.
Nevjerojatno mi je da sam se u par dana boravka na ovom forumu, već više puta osjetio bedasto, čak i povrijeđeno, zbog čega žalim i čudim se sam sebi i svojoj prostodušnosti. Ali, doista, nitko nije toliko u sve ove godine obezvrijedio moj rad, rad drugih ljudi i mojih prijatelja koje volim, znanje koje smo čistim entuzijazmom strpljivo skupljali mnoge godine na težak i polagan način, kao u ovih nekoliko dana rasprava o tome ima li u Hrvatskoj ijedan "pošteni " bonsai, svi smo mi neznalice, priče o kvazimajstorstvima i televizijskim prilozima, ušminkanim voditeljima koji barataju poluinformacijama, soljenju pameti gdje i kako bukve rastu i na kojoj nadmorskoj visini, sjevernjačko-južnjačkim tenzijama, i tako dalje i tako dalje... Fantastično mi je to da se stvarno počinjem osjećati kao glupan. I umara me. I očito sam dovoljno limitiran da sve ove godine nisam uspio napraviti ništa, niti shvatiti iole više, pa čak ni kako i gdje bukve rastu, iako sam čitav život proveo u šumi, uz drveće.
Zbog svega toga, da ne duljim ovaj zamorni pozdravni tekst, sretan sam da me se ostavi u mojem neznanju zajedno s mojim zabludama, u anonimnost i prosjećnosti. Naime, neki se rode za mediokritet, što ne znači da nisu sretni s time. Ostavljam "mudrost" i "virtuoznost" "bonsai majstorima" koji to kuže bolje od mene i mnogih nas istih jadnika, i koji se takvima osjećaju, domaćim, a pogotovo onim gastarbajterskim, koji misle da, ako izvade par Pinusa s planine i vide par kvalitetnih primjeraka u bonsai centru, su pozvani soliti pamet svima oko sebe. Ne znam jesu li u svome životu pročitali sveukupno bilo kakvih knjiga, kakve bilo tematike, koliko sam ih ja žvakao, i bonsaističkih i zenbudističkih i japanoloških. Evidentno je da mi nije pomoglo. Ostao sam glupan. Oni su budućnost i valjda, oni će postavljati nova mjerila i nositi nove vrijednosti. Divim Vam se. Blago bonsaiju uz mnoge takve prevelike umove. Nadrasti druge nije toliko opasno, ali nadrasti sebe... Skromnosti, ljudi, skromnosti. Ne postoji znanje a koje bi bilo tko od nas mogao prenijeti. Samo sitnice, detalji... Poštujmo sebe a na taj način i druge pored nas. Na taj način pokazat ćemo stvarnu veličinu, ukoliko tako nešto i postoji. Skromnosti! Znate li onu jednu staru dobru Lao Tseovu: "...onaj koji ne zna, a ne zna da ne zna, opasan je, izbjegavajte ga..."
Ovo je ujedno i moj posljednji post na hrvatski bonsai forum, a mislim i na bilo koji forum uopće. Vraćam se anonimnosti, svojim biljkama, lopatama, šumi, prijateljima i življenju bonsaija. Svojoj sreći.
Pozdrav društvu! Sretno.