Zanimljivo kako se ljudi odluče baviti bonsaijem u nekom trenutku. Ja se nikada nisam odlučio, nego mi se polako uvlači pod kožu. Ne znam koliko sam ovisan o njemu.
I ja msilim da sam sličnija tome da mi se polako uvlači pod kožu. Mislim da uopće nisam ovisnik. radim što mi se sviđa, kad to uspije od svih drugih obveza. Da imam beskonačno mnogo vremena i mira vjerujem da bi se možda i više posvetila bonsaiju, no mislim da bi tu bilo i još toga što bi me zanimalo. Volim prirodu, šetnje po njoj, putovanja, pa makar i na 'kratke staze', istraživanje prirode, život s prirodom i u njoj. Tako da mi se ovaj hobi spretno uklopio u sve to. Polako sam naučila da možda žicanje i toliko rezuckanja i rezanja grana i nije takav bed za biljku (valjda). Da joj dajemo više i da je tetošimo pa je onda možemo malo i rezuckati. Sve u svrhu da ona bude ljepša. Pa valjda to i ona želi, biljka.
No, volim i ove mjesece mirovanja kad se od svega mogu odmoriti. To stvara još veću euforiju kako se približava proljeće i kopanje. Mislim da čovjek oko svega i u svemu treba naći mjeru kao ne bi 'izgorio'. Meni ova moja mjera odgovara, bar za sad.
Bonsaiju me je svakako približio S. Tu nema sumnje, no prirodi sam i ovako i onako, i sada i prije, bila najbliže što sam mogla. Ako ne fizički onda srcem sigurno.