I mnogi drugi ljudi koji imaju daleko više iskustva od mene, prepričavali su mi iste stvari. Zato, čini se, sve mora hodati znatno sporijim tempom nego što bi moglo. Zato, također, mnogi ljudi odluče povući se od svih tih svinjarija i raditi svoj posao ili hobi koji vole u miru...štoviše, u kontemplativnom miru, jer to i jest smisao. Zamisli kada ti ono što najviše voliš postane muka i uzrujavanje zbog neprestanih natezanja. A još jedan sindrom koji je prisutan...uvijek imaš "huškača" koji uživaju u tome da rade takve splačine. To ih zabavlja. To im donosi značaj koji inače, samim postojanjem svojim nemaju. Na kraju, dogodi se i to, da kada u svoj toj učmalosti i nenapretku netko odluči i pokrenuti nešto, odmah se stvori nekoliko anđela čuvara koji stvar blokiraju, ili bar otežavaju iz ko zna kojih svojih razloga. Zato nam je tako kao već i jest, zato smo tu gdje jesmo, zato ćemo se micati puževim korakom i sve će biti najteže moguće koliko već može biti. U svemu ovome ne mislim konkretno ni na kakve nedavne događaje, bar ne u ozbiljnijoj mjeri, već na poznate mi situacije koje doživljavam već godinama ponovo i ponovo. Ako si nov u tome, može te uzrujati. Ako pak nisi, onda ti je sve jasno i poznato odavno.