Ali ne, za one netalentirane, najumjesnija izjava je "... Pallova najbolja drva su japanski stil...." štoje i točno, ali nikako nisu knjižni stil koji je kod netalentiranih jednak klasičnom.... 
Pallova najbolja drva su uglavnom evropske i američke vrste drveća i izgledaju vrlo prirodno i ne kužim kakve kakva točno imaju veze sa Japanom. Po toj logici bi se svako drvo u posudi trebalo nazivati "japanski bonsai" ... međutim postoje razlike između tih Walterovih drva i bonsaija iz japana, i radi se o finesama i te finese treba znati vidjeti. Jedna od njegovih glavnih odlika je da listopadna drva oblikuješ kao listopadna a ne kao borove te da se ne pretjeruje sa ožicavanjem kako bi se sačuvao osjećaj prirodnosti, a upravo mi se to čini kao odlika kod bonsaista sa zapada koji rade na stablima jako visoke kvalitete. Previše se kao startni način razmišljanja uzimaju drugi bonsai umjesto stabala iz prirode koji i jesu bit ovoga hobija. ... ili što bi rekao John Naka: "Nemoj od svog stabla načinjati bonsai nego od svoga bonsaija načini stablo".
Naravno da nemaju nikakve veze s japanom. Jednako kao što ni drva ostalih zapadnjačkih bonsaista nemaju veze s japanom. No taština malih mrava, koji nešto moraju komentirati, spremni su sve što im se sviđa, proglasiti japanskim stilom. Meni se digne kosa na glavi (zato je brijem) od nekih izjava, za recimo HvM da mu je drvo u japanskom stilu ili da je WP bor (moj) u japanskom stilu ili da je ovogodišnje pobjedničko drvo Sergea Clemencea u japanskom stilu.
Želim reči da su to neprožvakane idiotarije gusaka u magli.
Suzuki je japanac, u nasljeđu ima drva koja se u bonsai kulturi uzgajaju preko 1000g. Vidio sam neka na videu, i čovjek uzme škare i stilizira ga po svome.... skoro su ga kamenovali u počecima, a sad je uvažen. Radi li on japanski bonsai.... po meni ne.
Sve te podjele su večinom neutemeljene, no razlike postoje.
Baš smo jučer gledali taj Suzukijev video. Tip je odličan. Zanimljivo mi je kako je 10 godina oblikovao jedno drvo koje je bilo, prema njegovim riječima, u nekom novom stilu, ne klasično, tradicionalno. Prijatelj mu je rekao da ukoliko želi pobjediti na natjecanju ne uzima to drvo, ali on ga je ipak uzeo. To drvo je bila njegova ekspresija prekrasnih tisućljetnih cedrova. Ušao je u uski krug od 3 najljepša stabla, ali nije pobijedio. To je bilo 2000 godine. Danas bi situacija bila možda drugačija. Mislim da svi evoluiraju, neki polakše, ali svi. Tako ni japanci nisu više samo klasika. Čak su i ti suci, koji su stari ko piramide, stvarstali to 'moderno oblikovano' suzukijevo drvo među prva tri, što znači da i oni, bez obzira što su stara tradicionalna škola, vide ljepotu izričaja u takvom 'neobičnom' drvu.
Još mi je nešto bilo zanimljivo... koliko se Suzuki 'bori u sebi' da donese to drvo na izložbu. Nije njemu svejedno što će tradicionalci reći o nečemu što nije tradicionalno oblikovano. On potvrdu svoje kreacije traži u prirodi (koja mu, kad je vidi, tjera suze na oči). I on je prošao neku staru školu i vidi da osim toga postoji i nešto drugo, oslobađajuće.
Nakina rečenica je upravo to - oslobađajuća. Doduše i obvezujuća i vrlo vrlo teška. Pod teška mislim da je često lakše se držati pravila nego bit onaj koji će znati prepoznati, primjeniti i usjeti u 'preslikavanju' prirode u bonsai. Posebno za one sa slabijim kreativnim sposobnostima. Jer treba znati odvagnuti koliko i kako koristiti pravila, a koliko svoju slobodu. Ako ti netko kaže npr. prepiši ovaj tekst, puno je lakše to napraviti, nego ako ti kaže prepiši najvažnije rečenice, a ostalo sastavi po svome. Posebno je to teško za one koji nemaju znanja i nisu kreativni, za ove druge to je oslobađajuće, poželjno, ispunjavajuće.
