Vidjet ću s vremenom, tek sad je (prije 10-15 dana) počela bacati povratno, pa će mi novi izboji dati i nove ideje i poglede.
Da da i kod nas je tako. Obično napravimo virtual kao nekakvu trenutnu viziju krošnje, a kako kako rastu novi izbojci i stabalce mijenja izgled tako se obično i promijeni konačna vizija, pa onaj virtual s početka priče postane primjer kako NE oblikovati stablo ....
Mislim da je to dobro. Ne treba stablo kalupiti u neke svoje vizije, već obratno.... osluhnuti što stablo "kaže" pa samo malo doraditi....
Iako ova rečenica, izglada usput rečena... vrlo je teška i iz nje bi se mogao napisati opširan odnos čovjeka prema Prirodi, a pogotovo drvima koja su nam i bit interesa.
A to što kažeš je zanimljiva tema (meni) i ko zna možda jednom i otvorimo posebnu temu o tome.
Malo povoda, trebalo mi je za novu temu!
"…Ne treba stablo kalupiti u … neke svoje vizije… već obratno.... osluhnuti što stablo "kaže" pa samo malo doraditi.... "
Ako se ne varam, bonsai umjetnost, počela je tako što je čovjek želio u svoje okruženje dovesti dobrotu Bogova koji se prema vjerovanjima, kreću u krošnjama drveća. Religiozni pristup, davao je vrlo malo prostora za neke osobne vizije kojima bi se drvo stilski oblikovalo. Preuzeti su oblici koje je čovjek prema vjerovanjima, nasljeđivao generacijama. Bor je bio stanište najvišeg Boga, i njegovi oblici su bili toliko sveti da ih se nije smjelo dirati, osim, drvo prenijeti u posudu. Kasnije modernije religije, počele su borove formirati stepenasto, prikazujući time stepenice koje vode u Raj/Nirvanu/Svetost/Blaženstvo….
Dakle, u početku bonsai umjetnosti, stablo se osluškivalo, dok se danas kalupi u:
vlastite vizije,
duševnu nadahnutost,
sebičnu samodopadnost,
želju za savršenstvom,
oponašanje Prirodnog,
apstraktni izričaj,
suvremeni okoliš,
grotesknost stvarnosti…..
Osobno bi želio, osluškivati što mi to drvo želi reći i što mi to govori… Koliko ću uspjeti u tome, zavisi od raznih izazova, s kojima ću se suočiti. Naravno kao i svatko od nas!
Od samog početka mojih bonsai zanimanja i entuzijazma, nisam previše značaja pridavao pravilima koja su nametnuta iz Japana (ispravite me ako griješim). Prvo sam, poučen iskustvom, znao da prijevod s nekog drugog jezika, ne može kvalitetno prevesti što nam pisac govori, a pogotovo ne može prenijeti duh naroda koji nam to govori uživo… recimo neki japanski majstor na radionici, demu, kritici…
Nisam fanatik i ne usmjeravam se prema počecima bonsai umjetnosti kako bi u drvu vidio Božanstvo i štovao ga ideopokloništvom. Nisam umjetnički navudren da napravim remek djelo kao neka drva koja se uspoređuju s radovima Picassa i Dalia…
Ono što primjećujem je to, da mi jedno te isto drvo, "svaki dan" govori nešto drugo, nešto novo, no svaki put sve "bolje". Ovo bolje je pod navodnicima, jer može biti samo subjektivnosebično!
Sretan sam što je to tako, uživam u tome, prepuštam se kontaktu s drvetom, koje vremenom prerasta u bliski odnos (…vi perverzni, ne budite maštu!).
Odnos koji me na neki teškoopisiv način, čini sretnim!!!