Malo sam čačkao i našao neke tehnike, fali nam samo peć
ili se povezati s ljudima!
http://www.samoborskiglasnik.net/kult.asp?datum=20051010&tempg=2005copy/paste
*******************************************************************
- Tehnika pečenja rakua potiče iz 16. stoljeća iz Japana i doslovno znači igranje s vatrom, zemljom, vodom i dimom. Predmet se u takozvanom procesu redukcije naglo izvadi s temperature od tisuću stupnjeva na dnevnu temperaturu i tako užaren stavlja se u kontejner s piljevinom ili nekom tvari anorganskog porijekla, zapravo bilo čime što izgori i potroši kisik. Kad nestane kisika stvara se dim i taj dim tvori ove neponovljive i nepredvidljive šare. Od temperaturnog šoka glazura popuca i u te pukotine uđe dim koji stvori različite šare. Tako je svaki predmet rađen u ovoj tehnici neponovljiv. Ako u glazuri ima metalnih oksida, onda taj oksid izađe na površinu; pogotovo zlato, srebro i bakar, što radovima daje posebnu draž. Glazura je sličnog sastava kao i staklo, a vezana je za glinenu podlogu.
Postoji originalni, japanski raku koji se radi samo u Japanu i njime se izrađuju samo čajnici. U svijetu se, naravno, rade i svi drugi mogući oblici formi u toj tehnici. Postoji i tzv. konjski raku, koji se radi s konjskom dlakom, a postoji i ptičji raku koji se radi od izmeta i još mnogo drugih. Svima je njima zajedničko da se predmeti peku u redukciji bez pristupa kisika i da je postupak neponovljiv. Ali, najznačajnije je da je sve to igra zemlje, vode, vatre i dima.
- Kada ste i gdje upoznali ovu tehniku?
- Nas nekoliko iz Opatije i Rijeke prije desetak godina je prvi puta čulo za tu tehniku i počeli smo ju rabiti. Danas tehniku rakua koristi jako puno ljudi, jer je atraktivna. Sada sve svoje radove radim u toj tehnici. Radili smo po sistemu pokušaja i pogreške, a danas već postoje i tečajevi. Na kolonijama je vrlo ugodno raditi tom tehnikom, jer svi sudjeluju u procesu izrade umjetničkog djela. Jedan vadi, jedan stavlja, jedan pokriva...
Nenad Kobasić