Imam jednu opsesivnu misao koju želim podijeliti s društvom. Dakle, na prošlom druženju radili smo taj bor. Mi ga zovemo "Dudin prvi". Sveusvemu, bio je to trećerazredan materijal. Već nakon vađenja vidjelo se da nije bogznašto. Slijedećih par sezona bio je sve manje u milosti, zapostavljen, u zadnjem ćošku vrta. Deblo stare i vrlo zanimljive kore, oko 5 cm promjera pri bazi, čak i nekakav nebari koji se dosta teško nalazi kod borova, međutim deblo je oblikovano u veliko slovo C, sa svim granama koje izrastaju gotovo s vanjskog dijela konveksiteta. Grane kablaste bez unutarnjeg razgranjenja, dugačke, na posve krivim mjestima. Zdrav, bujnog rasta, u izvrsnoj kondiciji. Sveusvemu, bilo kakvo oblokovanje-vrlo teško. Bar bilo kakav klasičan stil i raspored.
I tako smo počeli Duda, Don, Čajko i ja.
Napravili smo ožičavanje i pozicionirali grane. Rezultat je ispao mrak. Bolji nego smo se svi nadali. Kako? Pa, nismo se pridržavali gotovo nikakvih principa klasičnog oblikovanja i rasporeda grana. Grane rade nevjerojatne zavijutke i lupinge, gotovo se zapličući u čvorove na nekim mjestima. Vraćaju se natrag, prolaze iznad debla, obavijaju ga ispod, pa se opet vraćaju naprijed i zauzimaju svoju najluđu moguću poziciju tvoreći jedan polukaskadni završni oblik.
To smo sve napravili zapravo iz očaja, ne znajući što bi s njim i dajući si slobodu pristupu, zapravo, igrali smo se rasterećeni od svega.
Rezultat fenomenalan. Ne mogu prestat danima gledat taj bor. U živo izgleda bar 5 puta bolje nego na slici. Krši mnoge, ako ne i sve dizajnerske principe, a upravo je fenomenalan. I čini mi se da kužim. Nije on sada neprirodan i čudan! On je potpuno prirodan. Jer kada ga gledam, neprestano mi se pred oči vraćaju slike Matijinih mugosa, izvrnutih, izvitoperenih, zafrknutih kao vadičep, a opet kolosalno fantastičnih prirodnih kreacija, valjda najbolje od yamadorija što se može nać, fantastična lovina, bonsaistički jackpot. Slobodom u oblikovanju napravili smo vrlo interesantno drvo, interesantnije nego većina drugih, od nemogućeg materijala, slično prirodnim oblicima rasta pinusa u prirodi u teškim uvjetima staništa. I ne mogu se oteti dojmu nakon subote da nema nerješivog materijala i da su pravila i konvencije tu da bi se kršili, ili bar u neku ruku vrlo slobodno primjenjivali. To je put ka dobrom rezultatu. To je put ka neobičnim i zanimljivim oblicima i karizmatičnom dizajnu, "posebnim" drvima.
P.S. Sada, čini mi se da bolje razumijem Mr Palla kada je, nakon što sam ga jednom prilikom pitao kako bi on izveo tam neku granu, rukom pokazao nevjerojatan pokret koji je obavijao, izvrtao se i pleo i rasplitao iz čvora završavajući na upravo pravom mjestu. Iako sam ga tada u čudu gledao imajući pred očima klasične slike rasporeda grana, kuta izlaska iz debla, tabu grane itd...danas mi je jasnije na što je tada ciljao.
Čovjek je bio u pravu.