Rijetko nabasam na spominjanje Zena prpajući po bonsaiju, ali evo jedno pričica na koju sam naletio.
Učitelja Fugaia smatraše vrlo mudrim i plemenitim,
ipak on bijaše i najstroži -
kako prema sebi, tako i prema svojim učenicima.
Otišao je u planine da sjedi u Zenu.
Živio je u pećini, a kada bi ogladnio,
odlazio je u selo i sakupljao otpatke.
Jednoga dana, monah po imenu Bundo, privučen
Fungaijevom strogošću,
svratio je do pećine i zamolio da tu provede noć.
Učitelj se činio sretnim što može da ga primi,
i narednog jutra mu je spremio kašu od riže.
Nemajući još jednu zdjelicu,
izašao je napolje i vratio se sa lubanjom
koju je našao pored nekog groba.
Napunio ju je kašom i ponudio Bundu.
Gost je odbio da je takne,
i zurio je u Fugaia kao da je ovaj sišao s uma.
Na to se Fugai razbjesnio
i udarcima ga izbacio iz pećine.
"Budalo!" vikao je za njim. "Kako ti,
sa tim svojim svjetovnim poimanjem prljavštine i čistoće,
možeš sebe da smatraš budistom?"
Nekoliko mjeseci kasnije dođe da ga posjeti učitelj Tetsgyu
i reče mu da smatra velikom štetom
što je napustio svijet.
Fungai se nasmije i reče:
"O, vrlo je lako napustiti svijet
i postati bonsai
teško je tada postati istinski budista."
