Nije čudno što smatramo da priroda na nas djeluje blagotvorno. Nisu nam potrebna posebna znanstvena istraživanja da bismo osjećali tu mirnoću boravkom u zelenilu. Naposlijetku, nismo li iskonski stasali u prašumama i stepama, na brežuljcima i u špiljama, a ne na betonu, uz sivilo oljuštenih fasada i s rešetkama na prozorima. Naše uši željne su šuma vjetra koji nas upozorava na dolazeće nevrijeme i zvuka žubora potoka, a ne gradskih sirena i zaglušujuće buke automobila koja nas čini 'čangrizavima i naglima', kao što kažu američki znanstvenici.
U želji za opuštanjem, 'napajanjem baterija' i potpunom, nenapornom upijanju svim osjetilima put me često odveo među krošnje drveća i poluprohodne stazice obližnjih planinskih brežuljaka. Žumberak. Ljepotan koji se proteže uz Hrvatsko-Slovensku granicu i nastavlja lanac Samoborskog gorja. Nije nam ovo prvi put da odlazimo u taj 'raj na zemlji'. Barem ga takvim doživljavamo. Rano je proljeće. Ožujak. Automobilom se penjemo po uskom, izrovanom makadamu od Sošica prema Sopotskom slapu. Krećemo prema našoj uobičajenoj ruti, uskom puteljku koji vodi prema ----potoku, koja nas posebno nadahnjuje. Priroda se ovdje izvrsno poigrala svojom originalnošću te skladom boja biljnog svijeta. U ovo doba godine vapnenačke stijene gotovo da su prekrivene ljubičasto-ružičastom bojom crnjuše (Erica carnea), a još neolistala stabla bore se za svaki komadić tla između kamenih stijena. Iako niže rastom zbog oskudnog životnog prostora za korijen, drveće svojim neobičnim pokretima debla i starom ispucalom korom izgleda impozantno.
Ušli smo u šumu. U daljini se čuje, ne žubor, nego tutanj nabujalog potoka od netom otopljenog snijega te pljuskanje vode petnaestometarskog Sopotskog slapa. Ipak svu pažnju usmjerujemo prema šarenilu smeđih nijasni. Negdje među tim hrpama prošlojesenskog otpalog lišća trebao bi biti i taj najvjestitelj proljeća –velecvjetni kukurijek. Moj današnji pohod upavo je usmjeren na tu endemičnu i ugroženu vrstu kukurjeka Helleborus niger subsp. macranthus.
Uvriježeno mišljenje da su visibabe, jaglaci i šafrani jedini vjesnici proljeća u biljnom svijetu već je odavno palo u vodu. Tako ćete u rano proljeće na većim tržnicama vidjeli svo šarenilo ponude za vaše vaze. Neučinkovitost provođenja naših zakona te samo papirološka zabrana sakupljanja i prodavanja tih vrsta biljaka ne brine niti prodavače niti kupce koji žele komadić proljeća donijeti u svoj dom. Jedina posredna mjera zaštite koja je poduzeta, povezana je s rasprostranjenosti velecvjetnog kukurijeka na lokalitetima nacionalnih parkova Risnjak i Plitvička jezera te parkovima prirode Žumberačko – Samoborkog gorja i Medvednice. Koliko su čuvari ili šumari koji upravljaju tim područjima istinski u poziciji čuvati tu, i druge ugrožene vrste, vrlo je upitno. Naime, u svim mojih pohodima na ovo i druga područja nikada nisam niti srela nekog nadležnog na tim područjima, a kamoli da me netko pitao za bilo kakvu dozvolu za sakupljanje biljnog materijala.
Iako nama to 'skivanje' među lišćem stvara problem u uočavanju jedinki, za velecvjetni kukurijek ovo je podneblje gotovo idealano. U proljeće je okupan suncem jer još neolistalo drveće ne prijeći put sučevih zraka i tako grije površinski sloj tla. Dodatnu izolaciju čini i debeli sloj lišća koji također svojim razlaganjem čini idealnu mješavinu hranjivih tvari šumskim biljkama-humus te zadržava potrebnu vlagu. Ljeti lišće stabala sprečava pretjerano zagrijavanje te je ispod krošanja temperatura i nekoliko stupnjeva niža nego na područjima s direktnim sunčevim zrakam.
Bez obzira što još nismo uočili niti jednu biljku znala sam da ih ima prilično jer sam ih već prošlog ljeta vidjela mnogo. Kad uočimo prvu problem će biti riješen, jer tada kao da počneš gledati nekim 'drugim očima' i vidiš ono što nekoliko trenutaka prije nisi uspjevao. U potrazi, širom otvorenih očiju, pomaže mi moj partner i prijatelj. Jedan po jedan 'izvirali' su nam pred očima. Petnaestak centimetara visoke biljke s jednim do tri prekrasna bijela cvijeta često blijedoružičastog ruba koji nakon cvatnje poprimi tamniju crvenkastu boju. Središnji dio cvijeta žute je boje od većeg broja prašnika te cijevasto-vrčastih nektarija čijim se nektarom hrane uglavno kukci koji svojim letom, od cvijeta do cvijeta, pomažu u oprašivanju. Nerazgranjena stabljika drži prizemne, kožaste listove koji su sastavljeni od 7-9 nazubljenih liski. Listovi prezimljuju te ih u bilo koje doba godine možete vidjeti jednako lijepe tamnozelene boje.
Velecvjetni kukurjek ili kako ga neki zovu snježnica jedan je od deset vrsta koje su iz roda Helleborus zastupljene u Hrvatskoj.Osim u Hrvatskoj ovu vrstu još možemo pronaći u Italiji i Sloveniji
Početak je lipnja. Još prije nekoliko tjedana ishodili smo, u svrhu znanstvenih istraživanja, dozvolu za sakupljanje plodova i sjemenki nekih zaštićenih vrsta biljaka. Ponovo smo na istom mjestu. Mozak mi prerađuje bezbroj slika. Čekam onu pravu. Još jedna misao me pomalo zabrinjava. Jesmo li stigli na vrijeme?! Naime, za sakupljanje sjemenki 'tajming' je vrlo važna, ako ne i najvažnija stavka. Ukoliko smo došli prerano i sjemenke su još zatvorene u plodovima, morat ćemo se vratiti ponovo za tjedan dana ili više, a ukoliko smo zakasnili jedino nam preostaje čekati iduću godinu. U tom slučaju sjajne, crne, pola centimetara duge sjemenke koje rastu u mjehurastim plodovima već su popadale iz plodova i nestale u debelom sloju lišća.
Imali smo sreće. Došli smo u pravo vrijeme. Sjemenke su spremne za sakupljanje. Iako znam da je to samo početak višegodišnjeg rada oko istraživanja ekologije i fiziologije ove vrste, sretna sam kao malo dijete. Skupili smo dostatan broj sjemenki za sva istraživanja.
Kukurijek je posebno zahtjevna vrsta za uzgoj. Ukoliko se odlučite za vegetativno razmnožavanje biljka će dosta burno reagirati te postoji velika šansa da vam se ne zakorijeni. Kukurijek voli mir i prilično je osjetljiv na presađivanje. Njegov crnosmeđi kvrgavi podanak više-manje vodoravno je postavljen u tlu te vas može vrlo lako s tim iznenaditi. Iz podanka izlaze vlaknasti snopovi korijenja koji se lako oštete te ugroze preživljavanje nakon presađivanja.
Druga mogućnost koja vam preostaje je uzgoj iz sjemenke. No niti taj način razmnožavanja neće proteći bez 'opiranja'. Sjemenke kukurijeka imaju neke posebne zahtjeve koji ako se ne ispune potpuno 'ignoriraju' sav vaš trud. Sjemenke je potreno u vrlo kratkom roku nakon sakupljanja staviti na vlažno i toplo mjesto gdje trebaju ostati 3-4 mjeseca. Nakon toga isto toliko vremena potrebo ih je staviti na hladno, otprilike 4-5 C. Naime, sjemenke kukurijeka imaju nezreli embrijo i tvrdu sjemenu lupinu, ovojnicu koja obavija sjemenku te je štiti od isušivanja i mehaničkih oštećenja. Jedino ovakav 'tretman' toplo-hladno omogućit će sjemenka izlazak iz stanja mirovanja ili dormancije te embriju da dovoljno sazrije te može probiti sjemenu lupinu. Prije godinu i pol dana moje su sjemenke stavljene na vlažan pijesak u postupak za isklijavanje i sada su biljke visoke nekoliko centimetara te im je izrastao prvi pravi listić. Još će im trebati sigurno dvije do tri godine da procvjetaju.
Iako postupak uzgoja bio tako kompliciran i zahtjevan nije spriječio ljubitelje da se organiziraju te danas, samo u Americi, postoji nekoliko desetaka udruženja ljubitelja kukurijeka.
Za danas smo gotovi. Sjedimo na vrhu jednog žumberačkog brežuljka i pogled nam seže u daljinu na prekrasne zelene bregove okupane crvenkastom bojom zalazečeg sunca. Vjetar se poigrava s listićima krošnji. Sve je mirno. Hoće li ovakva mjesta i ovaj biljni i životinjski svijet istinski imati trajnu auru posvećenosti, kao mjesto koje je društvo odlučilo izdvojiti i zauvijek zaštititi? U svijetu profesionalnih zaštitnika prirode postoji sumorna izreka: sve su naše pobjede privremene, samo su porazi trajni. Nisam toliko pesimistična, ali pitam se koliko istiski brinemo o zaštiti prirode i biološkoj raznolikosti, te koliko traje to zauvijek!?
