Ma nevjerovatno
Nekako mi se u dubini memorije i činilo da si to bio ti (gledajući slike na tvom blogu) , ali mi nije zazvonilo ime pa reko da probam na forumu baciti upit. Naime i ja sam bio tamo jer sam čini mi se napisao dva-tri haikua (dok me to držalo). Čak sam i razgovarao s tobom ali se ne sjećam o čemu. Vjerojatno standardni yaba-daba, koliko je staro itd.
A kako sam se sjetio? Zadnjih mjesec dana sam skroz u bonsaiju, a nevjerovatno je kako mozak zanimljivo funkcionira, a otkud to izvlači nemam pojma. Još uvijek imam sliku tog graba pred očima, i sjećam se niskog mladića iz Zagreba koji je nešto govorio o tome. Bio sam naprosto fasciniran izgledom tog bonsaija, nemam bolji izraz... i to je bilo vrijeme o kojem sam pisao ne nekoj drugoj temi ovdje. Počeo sam tražiti mladice, i nekakve grabove, imao sam ih nekoliko (malih i tankih), no predavanje nisam pažljivo slušao. Vjerovao sam da moja mala mladica može uskoro postati onakav grab... ah, da ne komentiram te gluposti. Sve je to poginulo nakon par godina. Smrzlo se ukopano u teglu s vrtnom zemljom, običnom domaćom i ta tragedija je bila kraj moje bonsai avanture.
Ono čega se još sjećam, a vjerojatno i nikad neću zaboraviti, je bio dojam koji si ostavio na mene u svom odnosu prema tom bonsaiju. Da je onda pao strop i sve nas pomlatio, ti bi spašavao drvo. Tada nisam shvatio značenje, ali pričao si o stresu koje je grab prošao dolaskom u Ludbreg, da se droncao u autu, da je bilo prevruće, da sad žuriš doma da ga ponovo staviš na pravo mjesto i da se oporavi od putovanja, hodao si oko njega s onom pumpicom, nisi nam dao bliže od metar...
Skrušeno priznajem da sam se zbog psihologije mase, priklonio nekima tamo koji su s podmjehom gledali da tu "pretjeranu" brigu oko jednog drveta. Mislim, halo? Stres? Vrućina? Tip je malo luckast.
No, bez obzira na javni "šank" komentar u društvu, nisam se mogao oteti dojmu da si bio iskreno zabrinut i da si to stvarno mislio, ma koliko to bilo neobično nama kojima je vrhunac botanike bila gredica luka, po mogućnosti uz korak jegera ili "krpu" špeka. Ostavio sam to mišljenje za sebe da ovi moji ne misle da sam i ja prolupao. I onda je to tinjalo u meni pa je uzrokovalo da sam počeo tražiti i kopati po živicama. Ovu tvoju čudnu opsjednutost jednim grabom sam u potpunosti prihvatio tek kad sam ostao bez svojih biljaka nakon što sam ih dvije godine maltretirao smatrajući se dovoljno sposobnim. Bilo je malo razočaranja, malo "tuge pregoleme" i na kraju sam odustao pretpostavivši da nisam za to.
Danas mi savršeno jasno i u potpunosti te razumijem skupa s tom pričom o stresu. Tko sad pogleda tvoju kolekciju, može vidjeti zašto drvcu treba tepati i skakati oko njega. Da sam tada ostao uporan možda bih danas nešto već imao. Ali eto, malo mi je sad zaiskrilo i spreman sam krenuti ponovo ovaj put za ozbač, ali malo bolje pripremljen i naoružan znanjem i strpljenjem.
Ako uspijem, tek da znaš, ti si taj koji je to pokrenuo onih davnih dana. Drago mi je da se ponovo čujemo, iskreno se nadam da ćemo se možda nekad ponovo vidjeti.