Umro je profesor Devide.
Umro je jedan od poslijednjih Velikih genijalaca koji su hodali ovom Zemljom. Čovjek koji je živio Zen, koji je bio Zen svim svojim bićem, postupcima, pokretima, govorom, mislima...očima.
Moglo bi se i reći...što bi se moglo reći? Vijest me je i zatekla i rastužila i nije me rastužila. Znam da je on sada u redu. I siguran sam da je bio smiren. Potpuno i do dna.
Sretan sam što sam živio u doba Devidea. Sretan sam što sam upoznao profesora Devidea, bio u njegovom domu, šetao s njim po šumi, razgovarao o životu. Smijali smo se, jeo sam u njegovom domu puding od nekakvih čudnih voćaka koje je Yasujo pripremila.
Razgovarali smo o Japanu, umjetnosti, bonsaiju...koječemu. Pročitao sam sve njegove knjige. Nije slučajno da mi je najdraža knjiga koju sam u životu pročitao njegov "Antidnevnik prisjećanja". Njegovu "Iz japanske književnosti" i "Haiku poezija" progutao sam više puta. Sve te knjige donijele su mi nemjerljiv osjećaj za stvari kakav do tada čitajući nešto nikada nisam osjetio. Obožavam njegove knjige.
Više puta unazad petnaestak godina molio sam ga da dođe i napravi njemu svojstven originalni uvod, da kaže par riječi prije nekih bonsaističkih događanja koja smo organizirali. Uvijek je došao. Čak i kada je već jako loše hodao i to mu je predstavljalo izuzetan napor.
Dugo ga već sada nisam vidio, Znao sam da je bolestan.
Imao sam želju napisati nešto. I evo, to će biti dovoljno.
Otišao mi je profesor Devide. Da, meni je otišao, jer je za moje srce i moj duh napravio sve...i previše. Svačiji Devide, Devide svih ljudi koje je nadahnuo, čije je srce oplemenio i čiju je dušu napunio. Možda i nije nikuda otišao. Jer se iz srca i iz duše ljudi nikada i nikuda ne može otići.
Pozdrav jednome od poslijednjih, jednome od najvećih!